Kolumna – Update mog umiranja

Ilustracija

Ilustracija

Nije mi pao bolji naslov na pamet kad mi se ovaj čini ionako najprikladniji za ovo stanje u kojemu jesam i kako se osjećam.
Rado bih bila super raspoložena i natjeravam sebe, sklupčanu ispod dekice da se pomaknem, natjeravam se da misli od hrane odvratim jer mi stvaraju nalete mučnine koja nikako da se okonča i mislim da je u mojoj glavi, a ne u abdomenu negdje uzrok. Boli me cijela koža, peče me koliko se naježila od nekog umišljenog osjećaja hladnoće, dlanovi i tabani isijavaju hladnoću i spuštaju temperaturu u stanu za koji stupanj, unatoč ostatku tijela koji je umislio da je nuklearna jezgra.
Bole me moji zglobovi, ne znam kako to uopće i osjećam – da bol nije prikrivena jačinom bola kože. Moja ramena su nosila sto tona ugljena iz rudnika noćas, pa se sad valjda odmaraju, boleći usput.
Gle, čak osjećam i mišiće, ili sam i njih samo umislila da postoje i bole, ispod naslaga svih ovih ostalih bolova. Osjećam trbušne mišice – mislim da sam i njih umislila i ono ispod, ili ti unutra, što također osjećam, a danas nisam hranila. Joooj, tako bi mi pasala jedna bočica glukoze intravenozno, da ju uopće ne osjetim kako ulazi u mene i hrani me.. maska s kisikom ne bi također bila na odmet, da uz nju zaspim i sanjam beskrajna mirišljava proljetna cvijetna polja..
Jeste li znali da čisti kisik ima okus, mislim da je pomalo slatkast, i mislim da bih rado postala ovisnik o tom kisiku, nego o bilo kojoj drugoj drogi. Svi, kad bi to znali, ovisnici o kisiku bi postali.
Dobro, ne fantaziraj, to samo umireš od skupa nekih neimenovanih bolesti, viroza i pomutio ti se mozak i natjerala si se da izmigoljiš ispod deke i pomičeš trepavice i prste. I to je nešto. Nemoj misliti na hranu, danas su ti dovoljne one dvije tabletice ugljena za kojeg si umislila da će ti pomoći i onaj posljednji lekadol od jer drugih tableta nemaš u sačekuši, da zaskoče umiranje i sjebu ga u korijenu.

Počni planirati unaprijed.. kad smrt pokuca kao gost na vrata, moraš uvijek imati nešto da počastiš gosta. Neki gost se ne da otići samo tako, ako mu kažeš – odjebi! Pustiš ga da uđe, da se upoznate, otkriješ ponešto o njemu, što ne voli, što voli, i izvučeš se zalihomž, spremnom za gosta koji će pobjeći pljucajući uz puj!puj!..

Jebiga, zar ne bi pomoglo ljubazno – “gospođo smrt, nisam sad spremna, molim vas navratite kasnije – nisam apdejtovala trening za umiranje.”

Autor: Ja Sam

 

Print Friendly, PDF & Email

Komentari

komentar/a

Mozete preskociti ovo i ostaviti odgovor..

Komentiraj

Morate biti logirani za pisanje komentara.